Na tuđim sprovodima Hrvati do mile volje žale i oplakuju sami sebe, tu “šaku jada” koja je od njih was slightly less enthusiastic for the hovercraft as I felt like it was sliding all over the place compared to the other vehicles, but it opened up a lot of cool water levels that would not have been available otherwise. Najviši umjetničko-dramaturški standard sahrana dostigli su Titovi “grobari,” i nitko ih do sada nije nadmašio, iako, što se nadgrobnog spomenika tiče, Franjo Tuđman ima ljepši. Neke ljude, kao nedavno preminulog popularnog pjevača zabavne glazbe, marljivo sahranjuju po dva puta, jednom u mjestu stanovanja, drugi put u mjestu rođenja. Prva novinarska pera ispisuje plahte papira ovlaženog autentičnim suzama. Dramatične slike padanja u nesvijest, držanja posmrtnih slova i ronjenja javnih suza prava su poslastica za medije. Sahrana generala Praljka, ratnog zločinca koji se ubio u sudnici dok su mu suci čitali presudu, je savršen primjer. Hrvati u posljednje vrijeme kao da jedva čekaju da netko umre, pa da se bace u naricanje i zapomaganje. Osim talijanske mafije iz američkih filmova, i Balkanci su jaki u umjetnosti sahrane i sahranjivanja. Ako se netko i pobuni, glupost se odmah razgalami, pusti svoj vrisak kroz tisuće i tisuće pravedničkih usta. Glupost vlada i ne dopušta nam da dišemo. Nekadašnji šoferi, električari, sitni lopovi, ubojice, vodoinstalateri, vozači kamiona, nekadašnji novinari i novinarčići, profesori i profesorčići, psihijatri, generalni, historičari, sitni žicari, šibicari i pokeraši - znali su kako da nas pokradu i zasjednu nam za vrat. Glupost je meni i mnogim drugim ljudima uzela radno mjesto i istjerala nas na ulicu. Glupost piše svoje autobiografije, glupost promovira i nagrađuje kritičare koji će je podržati. Glupost je ušla u novine, televiziju, medije, čak i u moje tako malo i nezanimljivo polje, u književnost. Glupost je u međuvremenu odgojila nove generacije svoje djece, koja danas hitro zaposjedaju mjesta. Glupost je u tih četvrt stoljeća ušla na velika vrata u vrtiće, u osnovne škole, srednje škole, na fakultete. Kriješti s tim mikrofonom u ruci bez prestanka, zahtijeva da je slušam i da joj se divim. I nema nade da će u neko dogledno vrijeme sići. Glupost je prije četvrt stoljeća samouvjereno uzela mikrofon u ruke i stala na pozornicu. Sada je glupost naprosto zalegla, osvojila sav prostor i potrošila sav kisik. Nekada sam pokušavala sa smijehom, pomagalo je. Glupost je s vremenom postala preteška, izdišem pod njezinom težinom, ničim se više ne da ukloniti. More nas je izbacilo nekih dva ili tri kilometra dalje od mjesta s kojega smo krenuli. Nakon nekog vremena, razaznala sam lice prijatelja koji je pritjecao u pomoć. Pogledala sam prema obali, negdje u daljini nazirala se figura plivača. Nisam se uplašila, uživala sam, u tome času bila sam tek puki primjerak riblje vrste. Osjećala sam se kao da kroz mene klizi tekuće srebro, bila sam “njihova,” bila sam velika riba, one su pripadale milijunskom jatu malih. A onda je kroz mene (da, možda je to pravi izraz) prošlo nepregledno jato ribica.
Najprije me zahvatilo grozničavo veselje, a zatim sam se smirila, zatihla i tako plutala neko vrijeme. I tako sam se, ni sama ne znajući kako mi se to dogodilo, našla usred pučine, s blještavim suncem visoko iznad glave.
Toga dana bila sam s nekim društvom na divljoj plaži, gdje nije bilo osmatračnica i spasilačkih ekipa. Kako stvari stoje sada, ne bih znala reći. Zato su na crnomorskim plažama postojale spasilačke službe i osmatračnice (nešto kao bugarski Baywatch live, ali bez Pamele Anderson), to jest postojale su za vrijeme komunizma, kada su životi komunističkih masa bili dragocjeni.
Naime, tamo nema morskih pasa, a jake struje vuku plivače na pučinu. Nisam bila loša plivačica, iako se na Crnome moru svatko mogao osjetiti neustrašivim. Bilo je to u mojim kasnim tinejdžerskim godinama, mogla sam imati sedamnaest godina, ljetovali smo na Crnome moru.
0 kommentar(er)
